„Pokoljenja djela sude, šta je čije daju sv’jema,” napisao je Njegoš, jedan od rijetkih crnogorskih vladara čija posvećenost istoriji nije bila skopčana sa narcisoidnom mitomanijom. I zaista, možda je od svih misaonih oruđa koja su nam na raspolaganju baš istorijski pristup taj koji najlakše omogućava da u vrtlogu današnjice razlučimo između slave i veličine, trajnog i efemernog, neophodnog i slučajnog. A to „majstorsko rešeto“ nikad ne miruje. U istorijskim panteonima biste junaka neprestano se smjenjuju i razmještaju, jedni se nezasluženo izlivaju u bronzi, dok drugi, uprkos zalugama, padaju u zaborav.
Na primjer, prkosni gest Roze Parks, crnkinje iz Montgomerija koja je 1955. odbila da ustupi svoje mjesto u autobusu bijelom saputniku, danas svi pamte kao jedan od najznačajnijih datuma u istoriji afroameričke borbe za građanska prava (1954-1968). S druge strane, malo se ko sjeća Klodet Kolvin, Parksine sugrađanke koja je nekoliko mjeseci ranije u autobusu postupila na identičan način. Razlog je jednostavan: tadašnje vođe afroameričkog pokreta mudro su procijenile da bi uzorna aktivistkinja i porodična žena (Parks) bila efektniji mobilizatorski simbol od petnaestogodišnje klinke (Kolvin). Tako je danas Roza Parks ta koja je odbila da se pomjeri s mjesta, a ne Klodet Kolvin.
Svaki istorijski metanarativ obiluje primjerima ove vrste. S tim u vezi, Njegoševe riječi ne govore o istoriografskoj pravdi koliko o zakonomjernosti – sa dovoljno velike vremenske distance, svaki se kanon da revidirati i svačija uloga svesti na prikladnu mjeru.
Ovogodišnji međunarodni dan žena pruža nam odličnu priliku da u duhu Njegoševih stihova zavirimo i u panteon heroina feminističkog pokreta, u kome se danas, rame uz rame sa Simon de Bovoar i Marijom Kiri, nalaze Bijonse, Ema Votson i Madona. Ostavimo po strani pitanje mogućih uljeza na spisku – s obzirom na to ko ga je sastavljao, mnogo je interesantnije to što među plejadom feminističkih ikona nema žene koja bi se tu morala naći: Margaret Tačer.
Bivšu britansku premijerku, prvu ženu i, po mišljenju mnogih, najuspješniju osobu na toj funkciji još od Čerčila, danas gotovo da ignorišu zastupnice tzv. „trickle down“ feminizma, koje vjeruju da će se proboj žena na vrh društveno-političke ljestvice „preliti“ na šire slojeve društva. Za feministkinje poput Glorije Stajnem, izborni neuspjeh Hilari Klinton predstavljao je monumentalni poraz za čitav ženski rod i osnov za svojevrsni stradalnički mit o slamanju staklenog plafona („glass ceiling“). Zbog čega isti ti, u čijoj priči „glass ceiling“ figurira kao ključna, ako ne i krajnja prepreka daljoj emancipatorskoj borbi, ćute kada je u pitanju žena koja je taj stakleni plafon u Evropi prva slomila? Zašto nema biste Margaret Tačer?
Valja razjasniti: spram Hilari Klinton, Margaret Tačer nije tek nekakva Klodet Kolvin čije se istorijsko prvenstvo prećutkuje. Njen poduhvat, četiri decenije prije Klintonkine predsjedničke kandidature, bio je kudikamo veći i značajniji od prostog zasijedanja u fotelju.
Za Hilari Klinton, u čijoj su karijeri oportunizam i isprazna vlastoljubivost jedine konstante (i čiji su stavovi uvijek odražavali preovlađujući konsenzus unutar američkog establišmenta), slamanje staklenog plafona predstavlja inspirativni sinonim za grabež moći. Margaret Tačer, s druge strane, bila je žena od ubjeđenja (slagali se sa njom ili ne), koja je kroz karijeru više puta pokazala spremnost da neumoljivo bije naizgled izgubljene bitke.
Drugim riječima, Margaret Tačer nije bila premijerka koja je tek slučajno žena – njena vladavina uvela je u britansku politiku upravo ono što feministkinje poput Glorije Stajnem zovu „ženski princip“.
Ta rijetka crta, svojstvena ujedno i najuspješnijim i najneuspješnijim političarima, pomogla joj je da slomi barem tri tvrda staklena plafona: da svojoj Konzervativnoj stranci nametne novu (i dotad sasvim stranu) neoliberalnu doktrinu, da među staromodnom torijevskom gospodom ostvari neupitni autoritet kao žena i, štaviše, kao pripadnica radničke klase koja je djetinjstvo provela radeći u porodičnoj piljari.
Uz sve to, Tačer svoju ženstvenost nije ni zanemarivala ni trivijalizovala – naprotiv, umjesto jeftinog mešetarenja rodnim identitetom, ona je tipičnu žensku perspektivu svoga doba ugradila u temelj svog prepoznatljivog političkog diskursa. Državom, govorila je Tačer, treba da se upravlja kao što domaćica upravlja domaćinstvom, a fiskalni konzervativizam najbolje razumiju žene koje ga svakodnevno primjenjuju u praksi. Da bi se posrnula britanska ekonomija s kraja 70-ih dovela u red, Britaniji je bila potrebna čvrsta ruka majke koja se ne usteže da svom djetetu da grki lijek („hard medicine…“).
Drugim riječima, Margaret Tačer nije bila premijerka koja je tek slučajno žena – njena vladavina uvela je u britansku politiku upravo ono što feministkinje poput Glorije Stajnem zovu „ženski princip“. Samo (i u tome, vjerujem, leži suština problema) „ženski princip“ koji je u britanskoj politici oličavala Tačer ni po čemu nije odgovarao onome koju su feministi trećeg vala podrazumijevali pod tim pojmom. Domaćica koja pazi na kućni budžet, majka koja brine o djetetu – sve je to zvučalo neprihvatljivo patrijarhalno. Feministima trećeg vala, fiktivni ideološki prototip više je vrijedio od stvarne upravljačke filozofije sa kojom su milioni Tačerinih sunarodnica (domaćica i majki) po prvi put mogli da se poistovjete.
Ta doktrinarna isključivost svojstvena je, nažalost, i njihovim nasljednicima – za feministe tzv. četvrtog vala, domen prosvijećenog i, samim tim, domen prihvatljivog, dostupan je samo onima koji se u potpunosti uklapaju u sve uži kalup uzoritog rodnog reprezenta. Možda zato za Margaret Tačer danas nema mjesta među heroinama borbe za žensku stvar.
Feđa Pavlović 